-Autor: Ljubodrag Stojadinović
Svako od nas bi mogao da ima ideju kako izgleda špijun. Možda ne izgleda nikako, nevidljiv je, kreće se kao da ga nema. Prikuplja tajne kojih takođe nema: ono što nikome nije poznato, niko ne može ni da otkrije. Klasični špijuni su davno otišli u romantičnu istoriju traganja za nepoznatim a važnim. Zamijenila ih je napredna elektronika, iz koje nadmoćni analitički umovi uzimaju ono što im treba. Nema tajne koja se može sačuvati; tajna je samo ono što još nije poznato ni njenom tvorcu.
Šta je onda u centru Beograda nahvatao tajni agent Aleksandar Vulin i o tome obavijestio „vrhovnog komandanta“. Vrhovni, kao čovjek koji zna samo ono što nikome nije potrebno, sažeto je umirio javnost: „Uhapsili smo neke strance, ali ništa opasno!“
Ništa opasno? Zašto ste ih onda hapsili, šta su ovdašnji čvorovići provalili i otkrili u ovakvoj Srbiji? Najveća tajna bi morala da bude podatak o tome kakvog ministra odbrane i kakvog predsjednika ima Srbija. Ali, ta se stidna mjesta ne mogu sakriti.
Tako su se dva Aleksandra, koristeći svoja nepostojeća znanja iz kontraobavještajnog posla, zaigrala tajnih agenata koji su neočekivano spasili Srbiju hapseći nekoliko Amerikanaca i dvije Ukrajinke. Žene su svoju zabranjenu djelatnost, kako je sav osupnut od uzbuđenja saopštio Vulin, obavljale uz pomoć drona. Ali kako? Gdje je bio dron u času njihovog hapšenja? Da li su ga špijunke držale na konopcu kao kineskog zmaja, ili se sprava odmetnula i odazivala na njihove zavodljive zvižduke? Ili je uhvaćena prvo dirigovana letjelica, a one su dotrčale da je spasavaju od vojne policije? Ili je postavljena zasjeda kod oborenog drona?
Nema ni pretpostavke o logici ovakve vrste „špijuniranja“. Šta su ti ljudi mogli da slikaju strogo kontrolisanim dronom, ili kako je već bilo, ako odavno postoje apsolutno precizni snimci svih zgrada nekadašnjeg Generalštaba. Vulinovo saopštenje je amaterski opit iz budnosti i pokušaj da se javnosti stavi do znanja kako ona (javnost) slobodno može mirno da spava. I javnost zaista spava.
Biće da je centralni um SNS-a zaključio da su špijuni dobar amalgam i oprobano sredstvo učvršćivanja vladajućeg partijskog hegemona. Uhapsi nekoliko beznačajnih biznismena na granici sive zone, rastjeraj neke uglednije dilere dok ne prođu izbori, najavi bar još jedan obračun sa Miškovićem i Kosmajcem, pohvataj zamajane turiste i pretvori ih u obavještajce koji napadaju bezbjednosne organe Srbije. Privedi američkog specijalca koji boravi u Beogradu, a zna se zbog čega – i digao si budnost na nivo spasonosne nesanice.
Ali, šta je uopšte budnost kod ljudi koji nikada ne spavaju? To je model obmane koji se uključuje taman kad treba: ma šta govorili o njihovim manama – dakle apsolutnom neznanju i kriminalnoj besprizornosti, oni ipak brinu o bezbjednosti zemlje.
U stvari, neprekidno nas drži opravdana strepnja pred kreaturama koje uvjeravaju i nas i sebe kako je njihova briga dovoljna za naš spokoj. I tek onda nam dolazi do naivne pameti da nisu špijuni izvor straha za naš opstanak, nego te zastrašujuće budaletine.
Umjesto da privede kraju i krotko pokrije tešku aferu s agresijom „aktivista“ na građane Beograda, njihov je predsjednik još jednom potonuo u gadnu supstancu kod Milomira Marića. Nema tu više predsjednika Srbije; u etičkom i političkom smislu AV to nikada nije ni bio. On rukovodi sektom i njen je guru; njegov je načelni nastup obrazlaganje praznine pred vjernicima koji su očarani ništavilom. Ali, pokušaj da „aktiviste“ koji su dio najezde na Beograd predstavi kao žrtve kapetana Milana Vukšića, prauzor je estetike ružnog i odvratnog u zloupotrebi neprekidnog javnog nastupa.
„Vrhovni komandant“ je vrlo kvalitetnog oficira bez mrlje, dobrog čovjeka koji to ničim nije zaslužio, javno nazvao barabom, iako ima dokaza da kapetan nikoga od jurišnika nije ni pipnuo. Nema tragova, nema povreda, nema ničega osim laži. Uostalom, ko je još ikada zatekao njihovog predsjednika u istini? On se ne stidi svojih laži, jer to je čitava njegova biografija.
U nekim ranijim vremenima, uvrijeđeni kapetan bi ništariji koja ga je uvrijedila poslao sekundanta. To je samo projekcija unatrag, ovaj ovdje nije dostojan toga.
Zadivljuje hrabrost ljudi koji rade u vojnom sindikatu. Oni su poručili da je Vučićeva uvredljiva izjava izdajnička i proizvod kukavičluka. To je ono kad bitanga proglasi časnog oficira barabom!
Da li je, dakle, moguće da vrhovni bude kukavica i izdajnik vojske, za koju kaže da je njegova?
Ama, jeste, moguće je. Nema smokvinog lista koji to može da sakrije. Kapetan Vukšić se nijednom nije oglasio. I Vulin i Vučić su ga javno uvrijedili. Mogao je lijepo da se javi i obojicu pošalje u 3LPM. Mogao je, ali nije. Kapetan Vukšić je, za razliku od predsjednika, gospodin čovjek.Peščanik.net